Majstor volumena

Opus kipara Vojina Bakića (Bjelovar, 1915–Zagreb, 1992) ponovno je u žarištu stručne i šire javnosti. Gotovo je nevjerojatno da se toliko dugo čekalo na njegovo prvo retrospektivno predstavljanje, no sada, kada je ono napokon učinjeno u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, uspostavila se prava prilika za sažetak dosadašnjih kritičkih uvida u umjetnikove prinose hrvatskom i europskom modernom kiparstvu, kao i za donošenje novih i otvaranje prostora za dalja bavljenja tim kompleksnim stvaralaštvom. Kustosica izložbe Vojin Bakić – svjetlonosne forme Nataša Ivančević i njezini stručni suradnici u priređivanju izložbenoga projekta i popratne publikacije načinili su ozbiljan i veliki napor u sabiranju građe i u njezinu predstavljanju narativom izložbe i tekstualnim segmentom. Odmah na početku valja pohvaliti postav, koji su osmislile suradnice na izložbi, kipareve unuke, arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić. Dinamičnom preglednošću on se izdvaja kao jedan od najboljih koje smo vidjeli u ovom muzeju. Grafičko oblikovanje publikacija, vizuala izložbe i suvenira potpisuju Andro Giunio i Ira Payer (Superstudio 29).

Bik, 1956.

Tijekom nastanka opusa i minulih desetljeća nakon autorove smrti o njemu se dakako nije prestajalo govoriti i pisati, činili su to povjesničari umjetnosti mahom zastupljeni u katalogu. Kolektiv WHW također je pridonosio njegovoj vidljivosti, kao i neki suvremeni umjetnici, koji su zastupljeni na izložbi. No dogodio se određeni hijat nedovoljne pažnje, pa čak i nesretnoga uništavanja Bakićevih spomenika tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća: u Bjelovaru je miniran Spomenik strijeljanima, ista je sudbina zadesila spomenik Pred strijeljanje u Gudovcu, uništeni su Spomenik pobjedi u Kamenskoj te spomenik bilogorskom partizanu Na vječnoj straži u Bačkovici. Manje dramatično, ali ipak vrijedno reagiranja inicijative Jedan posto za umjetnost, bilo je oštećivanje javne skulpture u Zagrebu Razlistana forma te postavljanje kružnih klupa oko dva stabla – neposredno sjeverno i južno od skulpture, kako bi se omogućio bolji pogled i zaštićenost od neposrednoga dodira sa suncobranima.

Otprilike polovica djela s izložbe Svjetlonosne forme posudba je obiteljske Zbirke Bakić, koja se čuva u privatnom prostoru te dijelom u depoima Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a prisutna su djela iz drugih privatnih zbirki te iz hrvatskih i stranih muzeja. Sabrano je dvjestotinjak skulptura, osamdesetak crteža, brojne skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, osobna dokumentacija te audio- i filmska građa. Uz najpoznatija prisutna su i dosad nepoznata i neizlagana ostvarenja. U više tematskih cjelina prati se Bakićev razvojni put od figurativnoga kipara, preko naručenih skulptura s programatskim i ideološkim predznakom, monumentalnih spomeničkih rješenja do okretanja istraživanju mogućnosti apstraktnoga poimanja kiparstva.

Izložbu prati opsežan dvojezični katalog s tekstovima desetak uglednih hrvatskih i inozemnih povjesničara umjetnosti i kritičara. Tekstovi su podijeljeni u dva dijela. U prvom se nalaze radovi autora koji su s različitih pozicija pristupili Bakićevu stvaralaštvu (Tonko Maroević o Obolu oblini, voljom za volumenom, Zvonko Maković o Spomeničkoj plastici Vojina Bakića, Ješa Denegri o Vojinu Bakiću i Novim tendencijama, Nataša Ivančević o Svjetlonoši i biku, Henry Meyric Hughes o Putu do međunarodnoga priznanja), odnosno bavili se dijalogom suvremenih umjetnika i Bakićeve modernističke baštine (Leila Topić) te stanjem spomenika u postjugoslavenskom kontekstu (Gal Kirn). U drugom dijelu kataloga objavljeni su pretisci najvažnijih tekstova koji su tijekom pedesetih i šezdesetih godina tumačili pojedine segmente Bakićeva opusa (Milan Prelog, Radoslav Putar, Vera Horvat Pintarić, Božo Bek). Upravo se tim uključivanjem recentnih istraživanja uz priloge koji pripadaju vremenu stvaranja postiže složen i potpun uvid u djelo.

Bakić je izlagao na uglednim svjetskim umjetničkim smotrama, spomenimo tek Bijenale u Veneciji, Documentu u Kasselu, Bijenale u Sao Paolu, Bijenale u Aleksandriji. Participirao je na više od dvjesto skupnih izložbi, od toga 75 priređenih u inozemstvu. No imao je tek nekoliko samostalnih izložbi, od kojih dvije 1956. i 1965. u organizaciji zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti. Premda nije bio aktivan sudionik važnih umjetničkih pokreta Exat 51 i Novih tendencija, sudjelovao je na njihovim izložbama, a nekoliko je puta izlagao s Piceljem i Srnecom, u Parizu i Londonu.

Fokalna i početna točka izložbe je Bik, antologijska skulptura impozantnih dimenzija, koja je prvo bila izložena na Venecijanskom bijenalu 1956. te potom u Bruxellesu 1958, a danas se njezini odljevi nalaze na javnim površinama Antwerpena u Nizozemskoj i Marla u Njemačkoj. Kao pars pro toto to djelo ukazuje na osnovnu kiparevu preokupaciju sažimanjem forme i iskazivanjem univerzalnoga putem redukcije i svođenja na esencijalno.

Svjetlosni oblici, 1964.

Slijedi prikaz stilskih i oblikovnih mijena, od crteža i skulptura nastalih nakon Prvoga svjetskog rata, neposredno nakon njegova umjetničkoga školovanja, preko faze sažetog i zatvorenog volumena u temama akta, torza, glava i bika. U tom dijelu izložbe prikazane su male skulpture bika koje je počeo razvijati već 1942, erotski crteži i portreti te čuveni portreti Otona Glihe, Vere Horvat-Pintarić i paradigmatski portret Ivana Gorana Kovačića, kojem će načiniti intrigantan spomenik kristalične forme, postavljen u zagrebačkom parku Ribnjak. Polazeći od hrvatske i europske tradicije modernoga kiparstva, pouka Kršinića, Frangeša-Mihanovića, Rodina i Maillola, Bakić postupno lišava vokabular deskriptivnih činjenica i detalja. Forma dobiva maksimalnu puninu, ploha napetost te se oblikovnim postupcima približava poetici Hansa Arpa, Constantina Brâncuşija i Alberta Vianija.

U sljedećoj fazi istraživanja, koja počinje 1958, kada se posve oslobađa pozivanja na antropomorfna polazišta, preuzima smjer eksperimentalnog istraživanja kiparske forme, koju sve više savija, reže ploče metala i nehrđajućeg čelika. Radovi iz ciklusa Razlistane forme čine prijelomni trenutak Bakićeva ulaska u apstrakciju. U šezdesetim godinama prošloga stvara Svjetlonosne oblike. Ime je nadjenuo pjesnik Jure Kaštelan. Ploha je afirmirana kao nosač svjetla, a kipar poseže za materijalima koji uz doista savršenu obradu tomu idealno pridonose (pleksistaklo, mjed, željezo, duraluminij…). Među eksponatima ističe se i portretna plastika: Autoportret iz 1953, portret Toše Dabca te veliki portret Vatroslava Lisinskog nastao u povodu otvaranja Dvorane Lisinski 1973. Prikazane su makete za spomenike u Kamenskoj i Kragujevcu. Prvi put predočene su njegove studije i maketa za neostvareni zagrebački spomenik Titu. Skulpture u gradu predstavljaju sedamdesete godine, kao i nacrti tapiserija koje su trebale biti napravljene na osnovi serije Svjetlonosnih formi.

I konačno, sljedeća etapa izložbe elaborira projekt spomenika na Petrovoj gori, s visoko postavljenim razvojnim modelom iz čijega se principa on razvio. Donesen je kompletni prikaz nastajanja spomenika – od prvih nacrta, idejnog arhitektonskog rješenja, preko maketa i modela do stanja u kakvu je danas. Bakić se spomeničkim rješenjima odmiče od narativne i ideološke sprege, koristeći se apstraktnom formom kao polazištem za izražavanje vjere u humanizam. Jedno od polazišta angažmana u mediju spomeničke plastike bila je osobna tragedija, gubitak četvorice braće u Drugom svjetskom ratu. No postupno se lišavao doslovnosti određene teme, odnosno događaja.

Izbor djela, pokazujući sve stilske faze i tematske interese, ukazuje na kiparevo provlačenje tih djela kroz različita mjerila i materijale poput betona, kositra i olova. Radovi su nastajali u istom materijalu s minimalnim pomacima, a upravo se u njima kao u snalaženju sa zakonitostima pojedinih materija očituje iznimna strpljivost i savršenstvo obrade. Metijerska vještina i snaga idejnoga poimanja forme očituje se u varijacijama razrade teme bika, u skulpturama ženskih torza u kamenu, drvu, torzima nastalima od morskih oblutaka. Makete spomenika Titu te spomenika na Petrovoj gori, u Kragujevcu te Kamenskoj kao i fotografije iz vremena njihove gradnje pokazuju gradnju na granicama tehnoloških mogućnosti tog vremena. Sabrana dokumentarna građa te makete kontekstualizirane sa skulpturama iz pripadnoga razdoblja upućuju na Bakićevu namjeru da se arhitektura oslobodi utilitarne funkcije.

Spomenici su postavljeni u odnos s ostatkom opusa, primjerice s Razlistanim formama i razvijenim površinama. U tom je segmentu stvaralaštva pronalazio probleme strukture, odnosa mase i prostora, koje je potom razrađivao u monumentalnom mjerilu. Fotografska uvećanja spomenika potenciraju dojam monumentalnosti, no isto tako sugeriraju na način na koji se spomenik odnosi prema okolnom prostoru, ponajprije prema prirodnom krajoliku, kojemu se ne nameće, već ga prisvaja i dopušta da i on sam bude prisvojen, ali i prepoznat kao impozantan akcent.

Unutar izložbe interpolirani su radovi suvremenih umjetnika Marka Lulića, Jana Kempenaersa, Davida Maljkovića i Igora Grubića, koji tematiziraju Bakićevo nasljeđe i time potvrđuju njegovu vitalnost i aktualnost. Prikazuju se i filmovi iz Arhiva filmskih novosti u Beogradu koji se bave njegovim spomenicima. Tijekom čitavoga trajanja izložbe na Medijskoj fasadi MSU-a vrti se video fotografkinje i snimateljice Ane Opalić nadahnut Svjetlonosnim formama. Očekuje nas i bogat popratni program predavanja, stručnih vodstava i radionica, a održat će se okrugli stol, kao i predavanja akademika Tonka Maroevića te Penelope Curtis, ravnateljice muzeja Tate Britain u Londonu.

„Čar je svega u avanturi, u traženju, u tom je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali to nije riskantno, pa nije ni interesantno“, izjavio je Bakić, koji je doista kročio neutrtim stazama i tako pozicionirao hrvatsko moderno kiparstvo u tada dominantne tokove svjetskoga kiparstva. Izložba to potvrđuje, ukazujući da struku još očekuje čar otkrivanja neiscrpne avanture Bakićeve umjetnosti.